Ani Zović: Kako je to biti balerina u 20. vs 21. stoljeću?

Nova kolumna o životu i umjetničkom djelovanju splitskih balerina u razmaku od oko 100 godina. O Ani Roje i Marini Skejić.
Radio Kampus
| Radio Kampus | ,
Radio Kampus

U mojoj sobi postoji jedna malena, roza glazbena kutija. Kad otvorite poklopac i navijete ju, u njoj se vrti malena balerina u rozoj haljinici. 2008. godine moj otac ovu je glazbenu kutiju donio s poslovnog putovanja u Njemačkoj. Vidio ju je na izlogu male trgovine u Münchenu i rekao mi da ga je podsjetila na mene, djevojčicu koja je htjela postati balerina. Ta roza glazbena kutija prošla je sve bolničke krevete sa mnom i svirala usporedno sa zvukom pištanja bolničkih aparata u pozadini. Baš negdje u to vrijeme kad sam dobila svoju glazbenu kutiju, jedna druga djevojčica u splitskom baletnom studiju uvježbavala je svoje prve baletne elemente. Ta djevojčica je Marina Skejić i danas ima 21 godinu. 

Iako se nismo mogle upoznati u baletnom studiju, susrele smo se prvi put na kolegijima studija povijesti umjetnosti i s njom sam odlučila popričati upravo o baletu. Stoga ću u ovom tekstu pisati o životu i umjetničkom djelovanju splitskih balerina u razmaku od oko 100 godina. Prvo kroz život i plesačko djelovanje prve balerine potekle iz Dalmacije – Ane Roje, a potom ću dopustiti Marini da me uvede u svijet pirueta, discipline, svjetla pozornice i svega ostalog što čini život jedne balerine u današnjim vremenima.

Balerina s Manuša

          Ana Roje rođena je u listopadu 1909. godine u splitskom kvartu Manuš. Odrasla je u siromašnoj obitelji s petero djece, bez oca. No Ana je u intervjuima često spominjala kako im je majka, bez obzira na okolnosti, omogućila sretno djetinjstvo. U slobodno vrijeme Ana je plesala po kući , a onda je oko 15. godine svog života čula za plesnu audiciju koja se održavala u splitskom kazalištu. Zbog toga što je plesački bila neobrazovana, Ana je na pozornici mogla samo improvizirati. Ipak, spomenuta improvizacija bila je dovoljna da zadovolji žiri i splitskog skladatelja Ivu Tijardovića koji je njezin ples pratio na klaviru. Od toga dana Ana je svoj život posvetila baletnoj umjetnosti. Prvi zapaženi nastup imala je u opereti Kraljica lopte koja se izvodila povodom 15. obljetnice djelovanja Hajduka. Nedugo nakon toga otišla je u Zagreb gdje je imala priliku dodatno izbrusiti svoj talent.

U spomenutom gradu sudjelovala je u mnogim baletnim predstavama, a tamo je upoznala i supruga Oskara Harmoša, također baletana, s kojim će činiti iznimno uspješan baletni duo. Jedan od njezinih važnijih životnih razdoblja svakako je onaj proveden u Londonu. Tamo je učila od baletnog majstora Nikolaja Legata. Često je govorila: „Osjećam se tako sretnom kad god razmišljam o tom razdoblju mog života koje je igralo tako veliku ulogu u mojoj sudbini. Nalazim bogatstvo i zadovoljstvo u spoznaji što sam imala sreću poznavati takvoga besmrtnoga genija“ Baletna tehnika koju je usavršila u Londonu bila je glavni temelj njezinog podučavanja na Bermudima, u Kaštelima, Primoštenu, Zagrebu i Bostonu. Kao plesni pedagog fokusirala se na individualnost plesača. Nitko u njezinu poučavanju nije imao isti tretman, umjela je izvući ono najbolje od plesača i gotovo predvidjeti tijek njegove karijere.

“Posvećena umjetnica produhovljene kvalitete.”

U poslijeratnim, 50 – im godinama njezino koreografsko i pedagoško djelovanje u Splitu, uz Oskara Harmoša, karakterizira uspjeh kojim su od malog baletnog ansambla stvorili veliki te na pozornicu postavili baletne naslove poput : Labuđe jezero, Đavo u selu, Romeo i Julija, Stranac… U zrelijim godinama provodila je svoje dane vrlo jednostavno; imala je jutarnji sat baleta, ručak, odmor potom popodnevni sat i probe ili predstavu. Njezini bliski suradnici vidjeli su je kao izrazito karizmatičnu i šarmantnu osobu što potvrđuju riječi njezine učenice i suradnice Patricije Deane – GrayAna Roje bila je posvećena umjetnica produhovljene kvalitete. Kao osoba bila je samopouzdana, spokojna i oko sebe je širila auru ljepote, bila je šarmantna i očaravajuća svakome koga je upoznala. Uvijek je nesebično davala svoje ogromno znanje…“ Danas postoji mnogo nagrada i stipendija koje se daju pod imenom Ana Roje, kao podsjetnik na sve ono što je dala hrvatskom baletu i općenitom shvaćanju baletne umjetnosti.

Orašar – početak i kraj

          Marinina priča o ljubavi prema plesu počinje tako što joj je mama na kazeti snimila film Orašar, a njoj se posebno svidjela scena Pahuljica iz prvog čina. Inače, kao dijete, Marina je bila energična i otvorena za sudjelovanje u raznim aktivnostima, no nije imala “pravi” karakter za balet. „Mrzila sam pravila i voljela sam svoju slobodu, a da ne govorim o tome koliko sam voljela šefovati (što baš i ne ide uz prilog za baletno treniranje).” Ipak, od svoje želje da pleše nije odustajala pa je tako s 5 godina isprobavala razne plesne klubove da bi sa 6 godina došla u baletni studio HNK Split i tamo ostala do svoje osamnaeste. Kao djevojčica trenirala je 3 do 5 puta tjedno po sat vremena ili više ako su u pitanju bile probe za predstavu ili kakav duet/grupni nastup. Kako je odrastala i plesanje je postalo zahtjevnije i profesionalnije plesala  je 6-7 puta tjedno. Uoči predstava, kad bih morala trenirati s ansamblom, njezin dan bi otprilike izgledao tako da bi imala jutarnji sat od 8-9:15 potom bi u studiju ili obližnjoj knjižnici učila za školu do 10:30 i onda bi se vratila plesati do 13/14 h.

U završnim pripremnim fazama predstave, osim spomenutih cjelojutarnjih treninga, poslijepodne bi morala ići i na pripreme u kazalište. Posebno je voljela trenutke provedene s prijateljicama balerinama prije izlaska na pozornicu i generalne probe. Zanimljiva činjenica je ta da je s Orašarom zavoljela balet i upravo je Orašara plesala svake zime, „sve probe za Orašar su mi uglavnom obilježile djetinjstvo jer sam svake zime plesala taj balet i znala cijelu skladbu, koreografiju i tijek radnje”. Osim u Orašaru, rado se sjeća i uloge Odette iz Labuđeg jezera koju je plesala kao  djevojčica te plesanja u Đavo u selu, baletne predstave koja ju je uvela u svijet profesionalnih plesača. Urezan u sjećanje joj je ostao i trenutak kada je prvi put probala špice u malenom, danas zatvorenom, dućančiću Pirouetta pokraj splitskog kazališta. “Bio je vrlo malen i sakriven dućan za baletnu opremu, prepun kutija za cipele i slika plesača iz raznih dijelova svijeta.”

Kad se priča o baletu, često se kroz priču provlače i negativne stvari poput rigoroznih dijeta, velike kritičnosti baletnih pedagoga i koreografa prema učenicima te nemilosrdnost prema različitim proporcijama tijela. Iako je ponešto od ovoga Marina i sama iskusila jer nema idealne baletne proporcije tijela, zaključuje kako je ipak najbitnije ´srediti´ negativne misli u glavi i ne dopustiti da te zaustave u osobnom cilju. „No, važan dio te priče je da sam se jednostavno uvjerila da za dobre rezultate treba dobar trud, i time završila cijelu priču o pritisku.” Marina je svoju priču s baletom završila izvedbom Orašara u sezoni 2019./2020., taman prije nego što je korona usporila svijet. Nakon bavljenja baletom, Marini je ostala ta navika da ima dane ispunjene aktivnostima, pa tako sada umjesto baleta njezine dane ispunjavaju razni poslovi, volontiranja i radionice. Sve to uzbuđenje baletnog svijeta u kojem se konstantno upoznaju novi ljudi i stvaraju nova iskustva sada zamjenjuje na spomenuti način. Na moje pitanje što joj najviše nedostaje iz tog dijela života odgovorila mi je: „Nedostaje mi osjećaj na pozornici i taj trenutak kada ulaziš u skroz drugu ulogu koju moraš portretirati pred cijelom kazališnom publikom. Nosiš kostim, šminku, imaš ulogu i tim već imaš osjećaj da si dio nekog drugačijeg zabavnog života, i onda se, na kraju dana, to jest noći, vratiš u onaj svoj i hodaš ulicom te je sve isto, voljela sam takve dane…“

Balet je ljubav

Ana Roje jednom je izjavila: „Svaka umjetnost ima svoju ljepotu, svoje izražajne mogućnosti, svoj govor kojim se obraća čovjeku, kojim ga tumači, ali baletna umjetnost kao i glazba doista traži najviše od čovjeka.” Istražujući i gledajući različite dokumentarce na temu baleta, lako se uvjeriti u spomenutu tvrdnju. Težak je to put, sati napornog rada stoje iza svakog nastupa i svakog pokreta, a budućnost plesača prilično je neizvjesna. Ipak, iznimna je sreća imati mogućnost odrastati i baviti se nečim što voliš. Ljubav, strast i lijepe uspomene lako izbrišu sve ono negativno.

„A koji bi savjet dala nekoj djevojčici ili dječaku koji tek kreće u taj svijet? – upitala sam Marinu. “ Savjeti koje bih dala su uglavnom oni koje sam i ja trebala čuti kao dijete, a to je da uvijek ideš dalje, bez obzira na loše okolnosti, jer će uvijek biti kritičnih trenutaka, bilo s ljudima kojima si okružen ili dana kad te jednostavno ne ide, bitno je samo držati se svojih ciljeva i voljeti ono što radiš.”


Više članaka

| Radio Kampus | ,

Ani Zović: Jesu li BookTube i Bookstagram zamijenili book club?

Jesu li BookTube i Bookstagram zamijenili book club?
Radio kampus volonteri
| Radio Kampus |

Želiš volontirati na Radio Kampusu?

Želiš biti voditelj/ica? Imaš ideju za emisiju? Voljan/na si raditi reportaže, posjećivati evente i izvještavati o njima? Ostati svoj/a, a naučiti više o medijima i novinarstvu? Ili možda želiš slagati glazbene liste? A možda si rođen/a za sportskog komentatora?

Prati nas

© Radio Kampus. Sva prava pridržana.