Ani Zović: Zašto gledamo samo filmove s titlovima?

Piše: Ani Zović

Promišljajući o tome što će biti moja prva tema za članak iz kulture, uhvatila sam se kako intenzivnije razmišljam o problematici hrvatskog filma. Kao netko tko zbog odabranog studija laganim koracima ulazi u svijet kulture i čija je želja oduvijek bila jednog dana napisati scenarij, zapitala sam se kako uopće funkcionira hrvatska filmska industrija? Je li problem nepopularnosti hrvatskog filma samo u ‘lošim’ scenarijima, malim budžetima ili je u pitanju nešto kompleksnije? Odgovore na spomenuta pitanja potražila sam u razmišljanjima istaknutih hrvatskih filmaša, filmskih recenzenata te osoba iz mojeg okruženja koje ne pripadaju umjetničkom svijetu. Sve s ciljem da dobijem što cjelovitiju i realniju sliku o tome kako hrvatsko društvo razmišlja o problemu hrvatske filmske industrije.

Priču započinjemo s vrha, kod onih koji su odgovorni za nastajanje hrvatskog filma. Glavni akteri ove sfere zasigurno su HAVC (Hrvatski audiovizualni centar), HDFD (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika ) i naravno, Ministarstvo kulture i medija. U zadnjih par godina izmijenilo se puno osoba koje obnašaju dužnosti ravnatelja spomenutih organizacija, a nerijetko su njihov dolazak i odlazak s dužnosti pratile razne afere. Naime, nedavno je nastao i cabaret „Mala zemlja za veliko platno“ autora Ivana – Gorana Viteza koji priča upravo o problemima filmske industrije i stvarima koje je iskusio dok je bio dijelom HDFD-a. Prema njegovim riječima, izašao je iz spomenutog društva jer više nije mogao podnijeti stvari koje su se tamo događale. S njim se slaže i bivši ravnatelj HAVC-a, Daniel Rafaelić, koji o atmosferi unutar HAVC-a kaže: “Kolju se na najružnije načine i taj nedostatak empatije prema drugome, tu želju da onaj drugi i svi propadnu ako ti nisi dobio novac na natječaju bilo je vrlo, vrlo ružno gledati. Ljudi su to koji uživaju u mraku kaosa, blatu odnosa i zadahu poslovne hrđe”. Istražujući ovaj dio hrvatske filmske industrije dobila sam dojam da se tipična priča o ljudskoj zlobi i pohlepi provlači i kroz umjetnost koja bi trebala biti lišena spletki, političkih afera i priča o korupciji. Prisutne su i pozitivne promjene poput projekta „Filming in Croatia“ koji je osigurao dolazak stranih produkcijskih kuća u Hrvatsku i koji će u budućnosti poprilično povećati budžet za snimanje. No, bez sloge u visokim redovima kulture, teško da će ikakav projekt znatno unaprijediti spomenutu industriju.

Osim traženja odgovora u političkom svijetu kulture, bitno mi je bilo dobiti informacije s mjesta gdje se filmska umjetnost svakodnevno analizira. Takvo ´mjesto´ je radijski eter odnosno emisija “Filmofili” koja se emitira na našem radiju. U toj emisiji, dvije cure – Petra i Anđela, svaki tjedan daju kratke recenzije na nekoliko odgledanih filmova. Kad sam ih zamolila da mi odgovore na par pitanja o hrvatskom filmu i njegovim problemima, složile su se kako bez obzira na sve probleme, smatraju da postoje neki pozitivni primjeri ostvarenja domaćeg filma. Anđela je posebno istaknula novi film “Baci se na pod” redateljice Nine Violić “ ne mogu prestat razmišljat o tom filmu od kad sam ga pogledala i mislim da to film i zaslužuje, koncipiran je tako da ti se zavuče u mozak i da te natjera da pokušaš pogledat stvari iz tuđe perspektive.” Petra je kao dobar primjer domaćeg filma navela „Vlak u snijegu“ i smatra da je on „ Kultni film koji sa sobom nosi mnoge uspomene iz djetinjstva i za razliku od novijih filmova ima više pouka koje se mogu izvući i naučiti.“ Kad smo pokrenule temu ´loših´ strana hrvatske filmske industrije, Anđela je navela kako on smatra da su su neki hrvatski filmovi i bolji nego strani, ali slaba promocija – barem po njoj, najveći je problem domaćih filmova. Nasuprot tome, Petra razmišlja na način da kvaliteta filma ovisi o cjeloukupnom projektu koji se sastoji od mnogo stavki (npr. budžet, scenarij, glumačka postava, …) i svaka od tih stavki treba biti zadovoljena kako bi rezultat bio uspješan film.

Nažalost, filmski projekti u Hrvatskoj najčešće budu takvi da lošiji scenariji imaju visoke budžete, a oni bolji nekako ne uspiju osigurati veća financijska sredstva ili imaju svaku od navedenih stavki, ali nemaju dovoljno dobru promociju itd. Nadodala je i kako misli da se općenito ne ulaže dovoljno u ovu vrstu umjetnosti u Hrvatskoj. Kako financijski tako i time da se obrazuju mladi redatelji te potiču novi projekti. „Ovakva struka je predstavljena kao veliki rizik i nema ´sigurne budućnosti´ kod nas pa se navedena i izbjegava“ – zaključuje Petra.

Kad sam zatražila osobe različitih dobi i profila iz moje okoline, koji se nikada nisu susreli s filmskim setom, da mi iskažu mišljenje o spomenutoj temi, najveći problem je bio taj što većina nije ni mogla izreći više od par rečenica o domaćem filmu. Razlog je taj što novije hrvatske filmove nisu ni pogledali. Oni pak koji jesu, kažu kako im se najvećim problemom hrvatske kinematografije čine mali budžeti, loša gluma te irelevantne teme. Općenito se osjeća velika prisutnost stereotipa na spomen domaćeg filma, publika teško daje priliku bilo kakvom hrvatskom filmu. U ovom dijelu ključna je promocija koja često izostaje, a sadašnji ravnatelj HAVC-a Chris Marcich u jednom od intervjua istaknuo je razliku između situacije s kinoprikazivačima u Francuskoj i Hrvatskoj. Naime, impresioniralo ga je koliko tamošnje kinoprikazivačke komercijalne tvrtke prihvaćaju svoju odgovornost prema nacionalnoj produkciji te smatraju da francuska publika treba imati priliku pogledati francuski film ravnopravno s nekim stranim filmom.

Nakon diskusija, pročitanih članaka, završnih radova i više odgledanih hrvatskih filmova zaključujem kako je problem nepopularnosti domaćeg filma i više nego kompleksan. Neke od najvećih prepreka u tome su slaba promocija, mali budžeti ali i ´strah´ redatelja od toga da uđu u komercijalnu – mainstream sferu kako bi uspješno prenijeli poruke svima onima čiji svakodnevni životi nisu vezani za umjetnost. Mišljenja sam da postoji „siva zona“ u kojoj je moguće zadovoljiti art formu i mainstream, ali takva zona teško je dohvatljiva pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da se većina filmova radi za festivalsku publiku. Bitno je napomenuti i kako nitko od ispitanih nije upoznat s gore navedenim problemima unutar HAVC – a i HDFD – a. Spomenuta činjenica dodatan je pokazatelj toga da problemi problemi s kojima se suočava hrvatska umjetnost nisu u središtu medijske pozornosti. Bez obzira na sve spomenuto, hrvatski filmoljupci žive u nadi da će doći neka bolja vremena hrvatskog filma u kojima će domaći film napuniti kino dvorane i podjednako osvojiti srca kritike i publike.

Prati nas

© Radio Kampus. Sva prava pridržana.